Sretnice, udaljene 12 kilometara jugozapadno od Mostara, te 1938. godine su imale nekoliko zaseoka koja su uglavnom dobila imena po prezimenima ili imenima: Bevande - Pešići, Rozići - Banići, Rozići - Bobankići, Rozići – Jozići, Rozići – Perići, Rozići – Stipanovi, Kordići – Martinovi, Kordići – Rozušini, Kordići- Smoljankići, Zovke, Ereši, Brkići i Marići.
Kuće su bile skromne, neke su bile pokrivene ražovom slamom - krovare, a rijetke su imale crijep ili kamenu ploču. Interijer kuća je bio oskudan, svaka kuća je imala ognjišta sa verigama ili kako ih je narod zvao komoštrama, gdje se pekao kruh ispod peke – sača. Brašno od kojeg je kruh pečen je uglavnom bilo od sirka – sijerka, ječma, prosa kukuruza, a za kakve blagdane od pšenice.
Posuđe je bilo od drveta, rijetko je u kojoj kući bio predmet od porculana ili bilo kojeg metala. To ništa nije smetalo Sretničanima u njihovom načinu življenja, a svatovi i svatovski običaji za žitelje Sretnica bili su poseban događaj.
SVADBA IVANA ROZIĆA I JELE SUŠAC. Sinu Jure Rozić Ivanu došlo je vrijeme da se ženi. Jure je pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove svom jedinom sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu koja je bila u najmu u susjedstvu u sestre Mare Marić na Sretnicama. Svatovi su bili 8/9.02.1938. godine. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali 3 do 4 sata da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću na Sretnice. Običaj je bio u to vrijeme da su po mladu išli djever i djeveruša, a ne mladoženja.
Obično je u svatovima djever bio mladoženjin brat, a djeveruša sestra, a ako mladoženja nije imao brata i sestre, onda ih je mijenjao neko iz bliže rodbine mladoženje. Kako mladoženja Ivan Rozić nije imao brata djever mu je bio Grgo – Grgula Rozić iz Poljana sa Sretnica, a djeveruša je bila mladoženjina sestra Iva Rozić koja se kasnije udala za Ivana Ćorića sa Dobrog Sela koji je kasnije živio s Ivom na njenom imanju na Sretnicama. Stari svat je bio mladoženjin tetak Martin Sušac iz Blatnice. Kuma je bila mladina sestra Iva Sušac koja se udala za Martina Šaina u Gradniće. Kum je bio Ivan – Iviša Ćorić sa Dobrog Sela. Svatova je bilo od 20 do 25.
U večernjim satima oko mladoženjine kuće uz svatove našli su se pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar (pletene čarape, pletene terluke, ručnik, košulju) i «jabuku». Dok se plaćao dar i «jabuka» djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja «jabuke». Sildžije nisu bile obvezne plaćati mladin dar nego samo «jabuku». Svatovsko veselje se zahuktavalo, čula se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Veselje se odvijalo i niko ništa neobično nije primijetio.
"VATRA!" Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji. Ispod svatova je bila prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju. Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske. Izvana je Stipe Kordić Jurin primijetio vatru i viknuo: «Vatra»! U nastalom metežu nagorjeli pod tavana se srušio u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba…
Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana je svijet panično nadirao na sve otvore da bi nekoga spasio. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli vani. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu. Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opekotinama. Više svatova s opekotinama upućeno je u bolnicu u Mostar. U trenutku kada je nastala panika mladoženja i mlada su bili na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio.
MNOGO ŽRTAVA. U plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koji su nađeni u jednom zajedničkom klupku – zagrljaju, vjerojatno su se na taj naći htjeli spašavati. Mještani susjednih sela: Kruševa, Dobrog Sela, Ljutog Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah. Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili sa Sretnica iz Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan, ali ni dan nije ništa bolje donio. Niko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomogla je sudsko–medicinska komisija iz Mostara. Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Mati mladoženje Ivana, Stojka Rozić zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim akcijski odbor za podizanje spomenika se odlučio za groblje. Na čelu akcijskog odbora bili su provincijal fra Mate Ćuturić i trgovac Marko Suton. Ivan Rozić – mladoženja imao je strica u Americi koji je slao novac za spomenik i za izgradnju nove kuće. Svim novcem oko izgradnje spomenika i kuće raspolagao je akcijski odbor.
UZROK POŽARA. Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru:
- jedna pretpostavka je da je šibica od upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake dasaka pala u sijeno i zapalila ga.
- druga pretpostavka je da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno.
- treća pretpostavka, dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od kuće mladoženje. Jedna im je rekla: «Vi momci sa sila, mi na silo». Nisu ništa odgovorili, prošli su prema gaju. Ova dvojica su imali zimske kapute i šešir na glavi. Niko ovu dvojicu nije vidio u svatovima. Svi svatovi su bili u narodnoj nošnji bez kaputa i šešira. Ostala je sumnja da su ova dvojica kao državni službenici iz političkih razloga podmetnuli požar u prizemlju kuće gdje su bili svatovi.
doznajemo.com
